Ballina Srpski/Serbisht Penzionisanje komandanta Simovića i jedna lekcija o miru

Penzionisanje komandanta Simovića i jedna lekcija o miru

SHPËRNDAJE

Refleksije

Autor: Nexhmedin Saqipi

Povodom penzionisanja visokog oficira Vojske Srbije, Milosava Simovića, upućujem mu najiskrenije čestitke za miran i dostojanstven penzionerski život, uz želju za zdravlje, sreću i blagostanje. Neka živi u miru – kako i zaslužuje svaki čovek koji u svako vreme i okolnosti nastoji da čuva ljudske vrednosti.

Gospodina Simovića upoznao sam prvi put 1999. godine u Trnovcu, u prostorijama Fudbalskog kluba. Bilo je to vreme velikih tenzija – rat na Kosovu, bekstva ljudi, NATO bombardovanja i psihološki pritisak izazvan medijskim dezinformacijama.

Mobilizacija

U Preševu i Bujanovcu počela su da stižu poziv za prinudnu mobilizaciju pod motom „Otadžbina te zove!“. Nazivam to „prisilnom mobilizacijom“, jer je poznato da Albanci nisu bili uključeni u vojni sistem Jugoslavije još od njenog raspada, niti su imali ravnopravan tretman u služenju vojnog roka još od rata u Sloveniji.

Tada se samo 84 mladića iz naše opštine odazvalo pozivu. Smešteni smo u prostorije Fudbalskog i Bokserskog kluba. Tamo nas je prvi put posetio komandant Simović sa delegacijom viših oficira. Obavestili su nas da ćemo sutradan biti poslati na granicu sa Severnom Makedonijom kako bismo iskopali kanal za postavljanje vojnog kabla.

Strah

Strah je bio veliki – ne od posla, već od opasnosti vazdušnih napada. Bili su prisutni i albanski oficiri, poput nastavnik Hajrušija i profesora Muzafrija, ali niko nije mogao da pruži sigurnu garanciju. U tom trenutku predložio sam da krenemo, ali pod uslovom da ponesemo civilnu odeću, kako ne bismo bili prepoznati kao vojna meta. Simović je odmah pristao i rekao: „Da, na moju odgovornost.“ Takođe smo tražili da uzmemo jedan bager iz Trnovca, i ponovo je rekao: „Uzmite ga, na moju odgovornost.“

Tada sam shvatio da ispred sebe imam poštenog, miroljubivog čoveka, spremnog da preuzme odgovornost kako bi zaštitio tuđe živote – iako nismo bili iz istog naroda. Nije bio zaslepljen mržnjom ni strahom. Bio je komandant koji je dostojanstveno nosio svoju uniformu.

Verujem da ne postoje loši narodi, niti loša vojska ili policija – postoje pojedinci koji svoju uniformu koriste za zlo. Simović nije bio jedan od njih. Ovo lično iskustvo delim kao dokaz da su komšijski suživot i međusobno poštovanje mogući – čak i u vreme rata, a naročito nakon njega. Posle svakog sukoba, dolazi isto i dijalog. Rat ne traje zauvek – mir treba da traje.

Kaže se da čovek u najtežim vremenima pronađe prave prijatelje. Od tog vremena nisam imao prilike da se ponovo sretnem sa gospodinom Simovićem – ni na kafu – iako smo prisustvovali nekim ceremonijama i razmenili poštovanje. Nikada nismo tražili nikakav privilegij – čak ni kada nam je bilo potrebno.

Misija

Ovo je lekcija koju sam naučio od jednog srpskog oficira koji nije izdao svoju ljudsku misiju. Taj primer treba da služi svima nama. Onima koji danas, kada su prošle opasnosti, šire mržnju i predrasude – a sami nikada nisu prošli kroz teškoće, ili su pobegli, sakrili se, pa čak ni rođeni nisu bili tada – poručujem: ne igrajte se sa osećanjima onih koji su patili. Ne prodajte lažni patriotizam svojim narodima. Mi koji smo prošli kroz pakao, odlučili smo da ostavimo mržnju iza sebe i da gradimo mir – da se to ne ponovi novim generacijama.