Ballina Srpski/Serbisht KADA POLITIKA OBMANE UBIJA BUDUĆNOST?!

KADA POLITIKA OBMANE UBIJA BUDUĆNOST?!

SHPËRNDAJE

Piše: Neždmedin Saqipi

Nakon krvavih ratova na Balkanu, mnogi od nas su se nadali novoj eri: eri mira, izgradnje, pravde i demokratskog napretka. Međutim, ono što sam video i doživeo od političkih predstavnika u regionu duboko me je razočaralo. Jer Balkan, koliko god da je podeljen političkim granicama, u suštini ostaje jedan – isti mentalitet, isti duh, isti način bavljenja politikom: obmana.

Tranzicija

Oni koji su preuzeli odgovornost da vode tranziciju ka demokratiji – uz podršku i finansije međunarodne zajednice – vrlo brzo su zloupotrebili to poverenje. Iskoristili su svaku krizu, svaku razliku i svaku ranu iz prošlosti za političku korist. Još gore: preneli su mržnju na nove generacije, blokirajući svaki put ka miru, dijalogu i međusobnom razumevanju. Učinili su to svesno – ili, što je još tragičnije, iz neznanja.

Mnogi od njih ne razumeju suštinu reči koje svakodnevno izgovaraju: “dijalog”, “tolerancija”, “razumevanje”. Izgovaraju ih kao papagaji – bez razmišljanja, bez osećaja, bez cilja. Često sam pisao i govorio o tome: mnogo je lakše stvoriti sliku neprijatelja nego izgraditi mir. Lakše je raspirivati mržnju nego otvarati put razumevanju. A tim putem svakodnevno sahranjujemo budućnost.

Mediji, koji bi trebalo da budu katalizatori obrazovanja, postali su oruđe straha i manipulacije. Umesto tema koje podižu znanje, čast i svest, oni pune ekrane bukom, stresom, strahom i mržnjom. U Srbiji, svaki dan počinje sa Kosovom; na Kosovu, svaki dan se ne prestaje govoriti o Srbiji. Običan narod, koji živi u nevolji i siromaštvu, ne samo što se sahranjuje živ, nego ni u grobu ne nalazi mira.

Pobuna

U poslednje vreme, ne umara me samo politička igra Srba i Albanaca, već i igra velikih sila. Posle pandemije, svet je uronio u novu naraciju: pretnje, trka u naoružanju, pripreme za rat. Ali da li je to bezbednost? Ili je to samo još jedan način da se širi strah i nesigurnost, kako bismo postali lakše kontrolisani i dublje očajni? Ja sam protiv te filozofije. Jer to nije zdrav razum, niti vođstvo sa vizijom, već put ka pobuni, neznanju i gubitku nade. A kada ljudi izgube nadu, gube i život – padaju u depresiju, napuštaju znanje, rad, snove.

Kako da tražimo od mladih da uče i grade, kada im nudimo svet bez budućnosti? Svevišnji Bog je u svojoj milosti sakrio stvari koje bi uništile ljudsku dušu: smrt, katastrofe, ono što dolazi nakon sledećeg trenutka. Zašto? Jer čovek to ne može podneti. Ni psihijatrija ne može pomoći kada se izgubi nada u život. Zato, umesto da trošimo milijarde na oružje, svemirske trke i razuzdane fantazije – bolje da investiramo u Zemlju – u život koji imamo, u prelep svet koji nam je Bog dao.

Buđenje

Da živimo kao ljudi. Da razvijamo mir, kulturu, obrazovanje, razum. Bog je dao sve što čoveku treba da živi dostojanstveno. Ali nije garantovao ništa za njegove preterane ambicije. U njima nema ni granica ni okvira – i u njima se krije uništenje sveta. Vreme je da se probudimo. Da više ne podržavamo ni sanjare, ni obmanjivače. Hajde da gradimo život sa vrednostima, a ne sa strahom. Da hranimo nadu, a ne užas. Jer samo tako možemo spasiti čoveka – i povesti čovečanstvo napred.

(Autor je predsednik Civilnog društva “Perspektiva” i Udruženja novinara “Etika” iz Preševske Doline)